Možda niste primijetili, ali zapravo nemam ni jedan odjevni predmet s točkicama. Jednostavno je; točkice su dosadne. Totalno prosječne. Naravno, kao i kod većine drugih stvari, uvijek je stvar konteksta, u ovom slučaju, o kakvom se odjevnom predmetu radi i, ponajviše, tko ga nosi. 😉 Recimo, ako ste George Clooney, i sjedite u točkastoj sobi u točkastom odijelu, prekriživši noge u točkastim cipelama i gledajući ispod obrva…
rijetki će vas proglasiti dosadnima, ali u svim ostalim slučajevima… No, sad se pitate, ako uzmemo u obzir što mislim o točkicama i činjenicu da većina ljudi nije George, zašto sam se, u ovom slučaju, za treći izazov koji smo skuhale Ana s bloga Štepalica i ja, odlučila reciklirati baš točkastu košulju?!
Volim traper- u svim varijantama. Veći dio života sam provela u trapericama; i sad ih nosim, ali daleko manje i rjeđe no prije. Razlog je jednostavan; kad imaš puno haljina i suknji, traperice jednostavno ne dođu na red! 😀 Kad smo kod suknji, već dugo razmišljam o nekoj traper suknji, pa je ovaj drugi projekt izazova kojim smo se međusobno “izazvale” Ana s bloga Štepalica i ja, došao je kao naručen! No, prije no što se, za ozbiljno, primim posla, malo ću prokrastinirati. 😀 Prvo ću iskoristiti priliku i podsjetiti vas na ovu legendarnu fotografiju od koje mi uvijek zasuze oči:
Iako je već kraj studenog(kad prije?! 😀 ), i u startu sam svjesna da će haljina koju ću sašiti od stolnjaka finskog proizvođača kućanskog tekstila “Pentik” početi živjeti punim plućima tek u proljeće, veselim se unaprijed, da ću, kad opet jednom proljeće dođe, imati novu haljinu. Stolnjak sam dobila na svom, ne tako davnom, putovanju u Finsku. I, iako sam, jer su od tada prošli već mjeseci, već mogla i sašiti i nositi haljinu cijeli rujan, a i veći dio listopada, znate da sam okorjela prokrastinatorica. Da nije ovog izazova kojim Ana s bloga “Štepalica” i ja izazivamo jedna drugu, ali i vas, tko zna koliko bi još čekao; priznajem ovako javno, tkanine koje sam kupila u Norveškoj prije dvije i pol godine, još uvijek me uvrijeđeno gledaju u nadi da ću nešto sašiti od njih.
Prije ne tako puno vremena, u jednoj virtualnoj grupi za šivanje susrela sam Anu Janković koja piše blog “Štepalica”. U moru ljudi različitih pogleda; kako na šivanje, tako i komunikaciju, Anu sam prepoznala kao svoj pandan. I dok nam je zajedničko to što smo gotovo vršnjakinje i hobistice kojima hobi oduzima jako puno vremena i donosi jednako toliko zadovoljstva, razlikuje nas što dok ja najčešće preokrećem očima na neprimjerene reakcije i sadržaje na našem malom šivačkom virtualnom igralištu, dok se ona kao glas razuma hrabro uključuje u rasprave. Ono što nam je također zajedničko, jest dijeljenje informacija; Ana neumorno odgovara na pitanja članova grupe, nesebično dijeleći, dugi niz godina stjecano, znanje. I tako, nakon što smo se virtualno upoznale, počele smo se dopisivati i nekako se spontano rodila ideja o izazovima. Naime, svi- koji ne žive pod kamenom- znaju da je tekstilna industrija drugi najveći zagađivač. Način da barem malo doprinesemo očuvanju okoliša(sjetite se; misli globalno, djeluj lokalno! 😉 ) jest ponovna upotreba već proizvedenih stvari.
Sigurna sam da jednako kao i ja, uživate u ovoj neuobičajeno toploj i sunčanoj jeseni! Veći dio ljetne garderobe sam već spremila, i pomirila se s činjenicom da je vrijeme za zatvorene cipele(kardinalna greška! ). Iako već dugo razmišljam o “zimskim” projektima, zapravo još uvijek koristim priliku da,dok je ovako toplo, iskoristim laganije tkanine iz Divine riznice.
Ove dvije tkanine, neovisno jednu od drugoj, kupila sam u Humani Novoj.
Na ovu tkaninu naišla sam u potpunosti slučajno. Naravno, onoliko slučajno koliko može biti kad uđete u trgovinu s tkaninama. 🙂 Bila sam u zapadnom dijelu grada, ne sjećam se više zašto, ali sjećam se da sam išla sa sestrom i nećakom i da smo, usput, ušle u “Pamigo” pogledati imaju li gumbe koji bi mi odgovarali za jednu od haljina “u planu”. Neke gumbe sam našla, ali, naravno, vrag mi nije dao mira, pa sam-uprkos šleperu tkanina koje već posjedujem- samo malo pogledala što ima od sniženih tkanina, i… I, baš dobro da jesam, jer sam naišla na ovo:
Dakle, tkanina je imitacija kože sa zmijskim printom. Po cijeni od 10 kn za metar! Da, de-set! Ah, uštipnite me da se probudim! Kupila sam dva metra, tada misleći, za haljinu. No, par tjedana kasnije, zaključila sam da sam u kroničnom nedostatku “običnih” stvari(koliko nešto kožno sa zmijskim uzorkom ulazi u tu kategoriju) i odlučila napraviti n-tu suknju po kroju iz prastare Burde, iz veljače 2005. g.
Iskreno, ne bih uopće pisala post o ovoj suknji jer sam ih napravila već n po ovom kroju, no onda sam se odlučila uslišati molbe nekih od vas koji su pitali u komentarima ispod fotografija prijašnjih suknji kako mogu nabaviti kroj. Kako se radi o starijoj Burdi, koja nije baš dostupna na svakom koraku, dovinula sam se kako vam mogu pokazati kroj.
Ovo je kroj za suknju, broj 38.
Kvadratići su dimenzija 10×10 cm. Ovaj, osnovni kroj produžavam već ovisno o tome što mi Muza šapće u tom trenutku. 😀
Za ovu suknju kroj sam produžila za nekih 30-ak centimetara, a zatvarač stavila odostraga. Unutrašnji dio gornjeg dijela napravila sam od ostataka neke crne tkanine i stavila viskoznu podstavu.
Naime, zmijska tkanina je lagana, sintetička, i osim što bi mi bilo hladno, ne želim da mi se lijepi za najlonke. I, evo je!
Još uvijek dvojim trebam li je ostaviti ovako dugu ili, možda ipak skratiti koji centimetar. Ono što mi je u nekom trenutku palo na pamet jest da je s obzirom na tkaninu od koje je izrađena, ovo idealna jesenska suknja; k’o neka kabanica za donji dio tijela; stvorena za kišne jesenje dane! 😀
Ono što je također dobro, jest da odlično pristaje uz sive veste i moju novu kožnu jaknu! 😀
U nadi da do idućeg posta i iduće kreacije neće proći ovako puno vremena, i da će jesen biti i dalje ovako topla i sunčana, uživajte u Ellinim milozvucima!
Ljeto ide svome kraju, ali ja sam u trenutku posvemašnjeg oduševljenja shiborijem obojila još 2 tkanine za koje ne želim da čekaju sljedeće ljeto. Jedna od njih može, ovisno o kroju odjevnog predmeta, biti i za sve sezone, ali ova današnja baš viče: “Ljetoooooo!” I dok je ona tirkizna tkanina skakala “bombu” u more, ova tkanina u suton zavodljivo gaca po plićaku…
Kad sam je bojila, zamislila sam bijelu tkaninu s tek malo svijetlo plavog. Tako sam nekako i slagala tkaninu, no kad sam je, nakon bojanja, razmotala (obožavam taj trenutak), plava je bila nešto intenzivnija no što sam očekivala i pokrila je veći dio površine tkanine. Dojam je… mramorno.
I, sad se nekima od vas već brk smije, a neki su potpuno zbunjeni. Kakva je to piratiska riba? Piratiska riba živi u Nesporazumskom moru. S njom veselo plivaju sve ptičice koje su izgorjele, družba koja pere kvržice, ona cura iz pjesme “Mangup” koja očajnički želi dijete s tim nekim tipom… Nesporazumsko more je duboko i multilingualno; tamo se mogu pronaći riječi iz različitih jezika … 🙂
U zadnje vrijeme, točnije, u zadnjih nekoliko brojeva Burde, pronašla sam dosta modela koji su mi se svidjeli. Jedna od njih je i haljina broj 106/107 iz Burde 5/2019. Napisala sam 106/107 zato što će moja haljina biti dužine 106, ali bez ukrasa na rubovima kao 107. I bez rukava, ali, o tom, potom… 😀 Općenito, u tom broju ima više modela koji mi se sviđaju. Kroj moje posljednje shibori haljine je, doduše modificiran, također iz tog broja. Što da vam kažem, taj broj je
Znate kako kažu: “Vrijeme brzo prolazi, kad se dobro zabavljaš!”. Sudeći po tome koliko meni vrijeme brzo prolazi, zadnja tri mjeseca sudjelujem na zabavi života. 😀 😀 😀 Nažalost, većim dijelom prava zabava je samo #whishfulthinking . 😁
Prošlo je tri tjedna otkad sam sašila plavo-bijelu suknju, a od zadnjeg posta na blogu, bolje da niti ne računam. Ali, evo, krenula sam u novu avanturu. Iako stalno lamentiram, i virtualno i u IRL, da mi nedostaje”običnih” odjevnih predmeta, odlučila sam sašiti još jednu suknju koja bi mogla biti dio fundusa serije “Death in paradise”. I, iako imamo još mjesec i nešto sitno dana ljeta, šivat ću suknju koja je, za razliku od nekih drugih komada u mom ormaru, nosivih veći dio godine, izrazito ljetna. Ne samo zbog kroja, nego i zbog tirkizne tkanine koju sam obojila prije negdje dva mjeseca. A tkanina je divna! Izgleda poput mora koje te mami da skočiš s mola, pritom, veselo se smijući i vičući: “Bombaaaaa!”.
