Kakva vlasnica, takva košulja. Spaljena. Tako se našalila jedna moja prijateljica. A ja sam bila zbilja tužna kad sam shvatila da sam skurila omiljenu crnu košulju. Kako? Nepažnjom, eto kako! Peglom Glačalom, točnije… I, da bar imam neku ispriku, tipa: žurila sam se, bila sam uzrujana, bila je loša bioprognoza… Moram priznati da ništa takvo nije bilo u pitanju- naprosto, jedno obično poslijepodne jedne, ne tako obične, dive. Ovo je moja najdraža crna košulja i ujedno žrtva moje nesmotrenosti.

Titulu najdraže nije zaslužila time što je najljepša, nikako! Ta košulja je poput dečka koji se nikako ne uklapa u tvoju sliku o idealnom muškarcu, a onda se bezglavo zaljubiš u njega; možeš s njim pričati do preksutra, imate sličan smisao za humor pa se stalno zajedno smijete i osjećaš se tako sigurno u njegovom zagrljaju. Na nesreću (za dečka), tu analogija prestaje. Kad se na dečku pojavi rupa(ne na tijelu, nego u karakteru), tu se najčešće ne može puno napraviti. Koliko god se trudili, takvu rupu ne možete pokrpati. Tu rupu može pokrpati samo on sam. Kad se o košuljama radi, nasreću, stvar je malo jednostavnija. Continue reading “KINTSUKOROI KOŠULJA S OŽILJKOM ILI RAZLIKA IZMEĐU OŠTEĆENOG DEČKA I OŠTEĆENE KOŠULJE”