Trebala je biti crno-bijela, ali ispala je sivo-bijela. Kako je tkanina od koje sam je sašila pamuk, isti onaj koji sam bojila već “n” puta, zaključila sam da je problem u boji. Možda je bilo previše tkanine za tu količinu boje ili možda baš ta vrećica imala neku grešku. Početkom ljeta poželjela sam rekreirati uzorak i, konačno, imati crno-bijelu haljinu.
Upravo sam ustanovila da sam se trebala još malo strpjeti i mogla sam proslaviti godinu dana NEpisanja postova na blogu! Iako sam svjesna da nisam bila osobito produktivna zadnjih mjeseci(volim se izražavati u eufemizmima) svejedno me šokiralo da sam zadnji post na blogu napisala prije nešto manje od godinu dana! To ne znači da uopće nisam šivala! Samo se nisam hvalila, ili bar detaljno opisivala proces nastanka svojih ruko/umotvorina!
Sudeći po blogu, čini se kao da nisam osobito vrijedna prošlih mjeseci. No, to je varka! Zapravo, sašila sam poprilično toga; pogotovo u prosincu. Većinom su to bili uporabni predmeti, pokloni za bliske osobe. Kad bi mi i palo na pamet da bih mogla sebi nešto sašiti, otvorila bih ormar i zaključila da imam dosta (i previše) stvari koje volim nositi i sve bi ostalo samo na maštanju.
“Vrijeme brzo prolazi kad se dobro zabavljaš!”. I tako, u dobroj zabavi prošlo je više od tri mjeseca od mog posljednjeg posta na blogu. Ne mogu reći da ama baš ništa nisam šivala, no kad bi mi god pao na pamet konkretniji projekt, zaključila bih da mi ormari “pucaju po šavovima” i da imam dovoljno mnoštvo odjeće koju volim i koja mi pristaje. I, da mi ništa novo ne treba!
Disclaimer: Ovu količinu razuma još uvijek nisam uspjela primijeniti kad se radi o cipelama.
Na spomen pjesme “La vie en rose”, vjerujem da je većini prva asocijacija Edith Piaf. Ja, pak, u mislima odmah čujem “plink, plink”- zvuk klavira, začinjen diskretnim zvukom gitare i maestralnim ulaskom trube, te hrapavi Louiev glas. Tu verziju ovog evergreena, Louisa Armstronga, preslušala sam, ni sama ne znam koliko puta, jer sam posjedovala cd s odličnim soundtrackom filma “French kiss”.
U ovih nešto više od dva mjeseca pauze na blogu, ne mogu reći da nisam apsolutno ništa stvarala, ali za razliku od nekih ljudi koji su imali potrebu iskoristiti svo, nametnuto nam, slobodno vrijeme, ja sam odlučila slušati svoje tijelo i svoj um i ne siliti se na ništa što mi neće doći prirodno… Sašila sam 4 turbana i jednu ptičicu, obojila dvije tkanine, ali odjeću sam šivala samo u svojim mislima. No, evo, jedne subote navečer, nakon ne osobito sjajnog dana, Muza je konačno svratila i ja sam se primila posla.
Ova dva komada tkanine pobojala sam shibori tehnikom još prošlo ljeto.
Možda niste primijetili, ali zapravo nemam ni jedan odjevni predmet s točkicama. Jednostavno je; točkice su dosadne. Totalno prosječne. Naravno, kao i kod većine drugih stvari, uvijek je stvar konteksta, u ovom slučaju, o kakvom se odjevnom predmetu radi i, ponajviše, tko ga nosi. 😉 Recimo, ako ste George Clooney, i sjedite u točkastoj sobi u točkastom odijelu, prekriživši noge u točkastim cipelama i gledajući ispod obrva…
rijetki će vas proglasiti dosadnima, ali u svim ostalim slučajevima… No, sad se pitate, ako uzmemo u obzir što mislim o točkicama i činjenicu da većina ljudi nije George, zašto sam se, u ovom slučaju, za treći izazov koji smo skuhale Ana s bloga Štepalica i ja, odlučila reciklirati baš točkastu košulju?!
Na ovu tkaninu naišla sam u potpunosti slučajno. Naravno, onoliko slučajno koliko može biti kad uđete u trgovinu s tkaninama. 🙂 Bila sam u zapadnom dijelu grada, ne sjećam se više zašto, ali sjećam se da sam išla sa sestrom i nećakom i da smo, usput, ušle u “Pamigo” pogledati imaju li gumbe koji bi mi odgovarali za jednu od haljina “u planu”. Neke gumbe sam našla, ali, naravno, vrag mi nije dao mira, pa sam-uprkos šleperu tkanina koje već posjedujem- samo malo pogledala što ima od sniženih tkanina, i… I, baš dobro da jesam, jer sam naišla na ovo:
Dakle, tkanina je imitacija kože sa zmijskim printom. Po cijeni od 10 kn za metar! Da, de-set! Ah, uštipnite me da se probudim! Kupila sam dva metra, tada misleći, za haljinu. No, par tjedana kasnije, zaključila sam da sam u kroničnom nedostatku “običnih” stvari(koliko nešto kožno sa zmijskim uzorkom ulazi u tu kategoriju) i odlučila napraviti n-tu suknju po kroju iz prastare Burde, iz veljače 2005. g.
Iskreno, ne bih uopće pisala post o ovoj suknji jer sam ih napravila već n po ovom kroju, no onda sam se odlučila uslišati molbe nekih od vas koji su pitali u komentarima ispod fotografija prijašnjih suknji kako mogu nabaviti kroj. Kako se radi o starijoj Burdi, koja nije baš dostupna na svakom koraku, dovinula sam se kako vam mogu pokazati kroj.
Ovo je kroj za suknju, broj 38.
Kvadratići su dimenzija 10×10 cm. Ovaj, osnovni kroj produžavam već ovisno o tome što mi Muza šapće u tom trenutku. 😀
Za ovu suknju kroj sam produžila za nekih 30-ak centimetara, a zatvarač stavila odostraga. Unutrašnji dio gornjeg dijela napravila sam od ostataka neke crne tkanine i stavila viskoznu podstavu.
Naime, zmijska tkanina je lagana, sintetička, i osim što bi mi bilo hladno, ne želim da mi se lijepi za najlonke. I, evo je!
Još uvijek dvojim trebam li je ostaviti ovako dugu ili, možda ipak skratiti koji centimetar. Ono što mi je u nekom trenutku palo na pamet jest da je s obzirom na tkaninu od koje je izrađena, ovo idealna jesenska suknja; k’o neka kabanica za donji dio tijela; stvorena za kišne jesenje dane! 😀
Ono što je također dobro, jest da odlično pristaje uz sive veste i moju novu kožnu jaknu! 😀
U nadi da do idućeg posta i iduće kreacije neće proći ovako puno vremena, i da će jesen biti i dalje ovako topla i sunčana, uživajte u Ellinim milozvucima!
U zadnje vrijeme, točnije, u zadnjih nekoliko brojeva Burde, pronašla sam dosta modela koji su mi se svidjeli. Jedna od njih je i haljina broj 106/107 iz Burde 5/2019. Napisala sam 106/107 zato što će moja haljina biti dužine 106, ali bez ukrasa na rubovima kao 107. I bez rukava, ali, o tom, potom… 😀 Općenito, u tom broju ima više modela koji mi se sviđaju. Kroj moje posljednje shibori haljine je, doduše modificiran, također iz tog broja. Što da vam kažem, taj broj je
Znate kako kažu: “Vrijeme brzo prolazi, kad se dobro zabavljaš!”. Sudeći po tome koliko meni vrijeme brzo prolazi, zadnja tri mjeseca sudjelujem na zabavi života. 😀 😀 😀 Nažalost, većim dijelom prava zabava je samo #whishfulthinking . 😁
Prošlo je tri tjedna otkad sam sašila plavo-bijelu suknju, a od zadnjeg posta na blogu, bolje da niti ne računam. Ali, evo, krenula sam u novu avanturu. Iako stalno lamentiram, i virtualno i u IRL, da mi nedostaje”običnih” odjevnih predmeta, odlučila sam sašiti još jednu suknju koja bi mogla biti dio fundusa serije “Death in paradise”. I, iako imamo još mjesec i nešto sitno dana ljeta, šivat ću suknju koja je, za razliku od nekih drugih komada u mom ormaru, nosivih veći dio godine, izrazito ljetna. Ne samo zbog kroja, nego i zbog tirkizne tkanine koju sam obojila prije negdje dva mjeseca. A tkanina je divna! Izgleda poput mora koje te mami da skočiš s mola, pritom, veselo se smijući i vičući: “Bombaaaaa!”.