Sudeći po blogu, čini se kao da nisam osobito vrijedna prošlih mjeseci. No, to je varka! Zapravo, sašila sam poprilično toga; pogotovo u prosincu. Većinom su to bili uporabni predmeti, pokloni za bliske osobe. Kad bi mi i palo na pamet da bih mogla sebi nešto sašiti, otvorila bih ormar i zaključila da imam dosta (i previše) stvari koje volim nositi i sve bi ostalo samo na maštanju.
Možda niste primijetili, ali zapravo nemam ni jedan odjevni predmet s točkicama. Jednostavno je; točkice su dosadne. Totalno prosječne. Naravno, kao i kod većine drugih stvari, uvijek je stvar konteksta, u ovom slučaju, o kakvom se odjevnom predmetu radi i, ponajviše, tko ga nosi. 😉 Recimo, ako ste George Clooney, i sjedite u točkastoj sobi u točkastom odijelu, prekriživši noge u točkastim cipelama i gledajući ispod obrva…
rijetki će vas proglasiti dosadnima, ali u svim ostalim slučajevima… No, sad se pitate, ako uzmemo u obzir što mislim o točkicama i činjenicu da većina ljudi nije George, zašto sam se, u ovom slučaju, za treći izazov koji smo skuhale Ana s bloga Štepalica i ja, odlučila reciklirati baš točkastu košulju?!
Svi vi koji nešto izrađujete, znate da ponekad ono što počnete izrađivati, ne ugleda svjetlo dana. U nekoj fazi zapne; ne ide, pa ne ide. U takvim slučajevima, iskustvo me naučilo, treba ostaviti predmet po strani i pričekati da Muza sjedne na rame. No, tu postoji i zamka; nedovršeni projekti često ostaju upravo to: početno uzbuđenje splasne, u međuvremenu počneš izrađivati nešto drugo i… prošla baba s kolačima!