U ovih nešto više od dva mjeseca pauze na blogu, ne mogu reći da nisam apsolutno ništa stvarala, ali za razliku od nekih ljudi koji su imali potrebu iskoristiti svo, nametnuto nam, slobodno vrijeme, ja sam odlučila slušati svoje tijelo i svoj um i ne siliti se na ništa što mi neće doći prirodno… Sašila sam 4 turbana i jednu ptičicu, obojila dvije tkanine, ali odjeću sam šivala samo u svojim mislima. No, evo, jedne subote navečer, nakon ne osobito sjajnog dana, Muza je konačno svratila i ja sam se primila posla.
Ova dva komada tkanine pobojala sam shibori tehnikom još prošlo ljeto.
Nedavno sam se probudila s napuhanim područjem ispod očiju. Ne onako malo podbuhlim, nego toliko da kad sam ga mogla vidjeti perifernim vidom. Imam sliku, ali ne želim da ostane zabilježena u bespućima interneta. 😀 Naravno, ja bih vjerojatno odlučila pričekati da prođe samo od sebe, ali su me moje sestre, nakon što su vidjele fotografiju mog izobličenog lica, toliko isprepadale da sam se spremila “u roku od keks” i odjurila na Hitnu. Po reakciji sestre na Hitnoj koja me prva vidjela, i dvije injekcije kasnije, shvatila sam da je to bila dobra odluka. 😀 Da, bila je to alergijska reakcija. Na što? Citirat ću doktoricu opće prakse nakon što smo pretresle sve što sam jela, nosila i mazala na sebe prethodnih par dana: “To vjerojatno nikada nećemo saznati.” Kakve veze ima alergija s haljinom? Ne, alergija nije opravdanje što ništa nisam sašila još od kraja prosinca. Čekajte, saznat ćete; strpljen-spašen. U tom, paničnom, brže-bolje spremanju, obukla sam ono što je mi je najjednostavnije, i ono što, zapravo, najčešće nosim- haljinu. Točnije, moju zlatopjegu haljinu.
Možda niste primijetili, ali zapravo nemam ni jedan odjevni predmet s točkicama. Jednostavno je; točkice su dosadne. Totalno prosječne. Naravno, kao i kod većine drugih stvari, uvijek je stvar konteksta, u ovom slučaju, o kakvom se odjevnom predmetu radi i, ponajviše, tko ga nosi. 😉 Recimo, ako ste George Clooney, i sjedite u točkastoj sobi u točkastom odijelu, prekriživši noge u točkastim cipelama i gledajući ispod obrva…
rijetki će vas proglasiti dosadnima, ali u svim ostalim slučajevima… No, sad se pitate, ako uzmemo u obzir što mislim o točkicama i činjenicu da većina ljudi nije George, zašto sam se, u ovom slučaju, za treći izazov koji smo skuhale Ana s bloga Štepalica i ja, odlučila reciklirati baš točkastu košulju?!
Volim traper- u svim varijantama. Veći dio života sam provela u trapericama; i sad ih nosim, ali daleko manje i rjeđe no prije. Razlog je jednostavan; kad imaš puno haljina i suknji, traperice jednostavno ne dođu na red! 😀 Kad smo kod suknji, već dugo razmišljam o nekoj traper suknji, pa je ovaj drugi projekt izazova kojim smo se međusobno “izazvale” Ana s bloga Štepalica i ja, došao je kao naručen! No, prije no što se, za ozbiljno, primim posla, malo ću prokrastinirati. 😀 Prvo ću iskoristiti priliku i podsjetiti vas na ovu legendarnu fotografiju od koje mi uvijek zasuze oči:
Iako je već kraj studenog(kad prije?! 😀 ), i u startu sam svjesna da će haljina koju ću sašiti od stolnjaka finskog proizvođača kućanskog tekstila “Pentik” početi živjeti punim plućima tek u proljeće, veselim se unaprijed, da ću, kad opet jednom proljeće dođe, imati novu haljinu. Stolnjak sam dobila na svom, ne tako davnom, putovanju u Finsku. I, iako sam, jer su od tada prošli već mjeseci, već mogla i sašiti i nositi haljinu cijeli rujan, a i veći dio listopada, znate da sam okorjela prokrastinatorica. Da nije ovog izazova kojim Ana s bloga “Štepalica” i ja izazivamo jedna drugu, ali i vas, tko zna koliko bi još čekao; priznajem ovako javno, tkanine koje sam kupila u Norveškoj prije dvije i pol godine, još uvijek me uvrijeđeno gledaju u nadi da ću nešto sašiti od njih.
Prije ne tako puno vremena, u jednoj virtualnoj grupi za šivanje susrela sam Anu Janković koja piše blog “Štepalica”. U moru ljudi različitih pogleda; kako na šivanje, tako i komunikaciju, Anu sam prepoznala kao svoj pandan. I dok nam je zajedničko to što smo gotovo vršnjakinje i hobistice kojima hobi oduzima jako puno vremena i donosi jednako toliko zadovoljstva, razlikuje nas što dok ja najčešće preokrećem očima na neprimjerene reakcije i sadržaje na našem malom šivačkom virtualnom igralištu, dok se ona kao glas razuma hrabro uključuje u rasprave. Ono što nam je također zajedničko, jest dijeljenje informacija; Ana neumorno odgovara na pitanja članova grupe, nesebično dijeleći, dugi niz godina stjecano, znanje. I tako, nakon što smo se virtualno upoznale, počele smo se dopisivati i nekako se spontano rodila ideja o izazovima. Naime, svi- koji ne žive pod kamenom- znaju da je tekstilna industrija drugi najveći zagađivač. Način da barem malo doprinesemo očuvanju okoliša(sjetite se; misli globalno, djeluj lokalno! 😉 ) jest ponovna upotreba već proizvedenih stvari.
Sigurna sam da jednako kao i ja, uživate u ovoj neuobičajeno toploj i sunčanoj jeseni! Veći dio ljetne garderobe sam već spremila, i pomirila se s činjenicom da je vrijeme za zatvorene cipele(kardinalna greška! ). Iako već dugo razmišljam o “zimskim” projektima, zapravo još uvijek koristim priliku da,dok je ovako toplo, iskoristim laganije tkanine iz Divine riznice.
Ove dvije tkanine, neovisno jednu od drugoj, kupila sam u Humani Novoj.
Na ovu tkaninu naišla sam u potpunosti slučajno. Naravno, onoliko slučajno koliko može biti kad uđete u trgovinu s tkaninama. 🙂 Bila sam u zapadnom dijelu grada, ne sjećam se više zašto, ali sjećam se da sam išla sa sestrom i nećakom i da smo, usput, ušle u “Pamigo” pogledati imaju li gumbe koji bi mi odgovarali za jednu od haljina “u planu”. Neke gumbe sam našla, ali, naravno, vrag mi nije dao mira, pa sam-uprkos šleperu tkanina koje već posjedujem- samo malo pogledala što ima od sniženih tkanina, i… I, baš dobro da jesam, jer sam naišla na ovo:
Dakle, tkanina je imitacija kože sa zmijskim printom. Po cijeni od 10 kn za metar! Da, de-set! Ah, uštipnite me da se probudim! Kupila sam dva metra, tada misleći, za haljinu. No, par tjedana kasnije, zaključila sam da sam u kroničnom nedostatku “običnih” stvari(koliko nešto kožno sa zmijskim uzorkom ulazi u tu kategoriju) i odlučila napraviti n-tu suknju po kroju iz prastare Burde, iz veljače 2005. g.
Iskreno, ne bih uopće pisala post o ovoj suknji jer sam ih napravila već n po ovom kroju, no onda sam se odlučila uslišati molbe nekih od vas koji su pitali u komentarima ispod fotografija prijašnjih suknji kako mogu nabaviti kroj. Kako se radi o starijoj Burdi, koja nije baš dostupna na svakom koraku, dovinula sam se kako vam mogu pokazati kroj.
Ovo je kroj za suknju, broj 38.
Kvadratići su dimenzija 10×10 cm. Ovaj, osnovni kroj produžavam već ovisno o tome što mi Muza šapće u tom trenutku. 😀
Za ovu suknju kroj sam produžila za nekih 30-ak centimetara, a zatvarač stavila odostraga. Unutrašnji dio gornjeg dijela napravila sam od ostataka neke crne tkanine i stavila viskoznu podstavu.
Naime, zmijska tkanina je lagana, sintetička, i osim što bi mi bilo hladno, ne želim da mi se lijepi za najlonke. I, evo je!
Još uvijek dvojim trebam li je ostaviti ovako dugu ili, možda ipak skratiti koji centimetar. Ono što mi je u nekom trenutku palo na pamet jest da je s obzirom na tkaninu od koje je izrađena, ovo idealna jesenska suknja; k’o neka kabanica za donji dio tijela; stvorena za kišne jesenje dane! 😀
Ono što je također dobro, jest da odlično pristaje uz sive veste i moju novu kožnu jaknu! 😀
U nadi da do idućeg posta i iduće kreacije neće proći ovako puno vremena, i da će jesen biti i dalje ovako topla i sunčana, uživajte u Ellinim milozvucima!
Ljeto ide svome kraju, ali ja sam u trenutku posvemašnjeg oduševljenja shiborijem obojila još 2 tkanine za koje ne želim da čekaju sljedeće ljeto. Jedna od njih može, ovisno o kroju odjevnog predmeta, biti i za sve sezone, ali ova današnja baš viče: “Ljetoooooo!” I dok je ona tirkizna tkanina skakala “bombu” u more, ova tkanina u suton zavodljivo gaca po plićaku…
Kad sam je bojila, zamislila sam bijelu tkaninu s tek malo svijetlo plavog. Tako sam nekako i slagala tkaninu, no kad sam je, nakon bojanja, razmotala (obožavam taj trenutak), plava je bila nešto intenzivnija no što sam očekivala i pokrila je veći dio površine tkanine. Dojam je… mramorno.
I, sad se nekima od vas već brk smije, a neki su potpuno zbunjeni. Kakva je to piratiska riba? Piratiska riba živi u Nesporazumskom moru. S njom veselo plivaju sve ptičice koje su izgorjele, družba koja pere kvržice, ona cura iz pjesme “Mangup” koja očajnički želi dijete s tim nekim tipom… Nesporazumsko more je duboko i multilingualno; tamo se mogu pronaći riječi iz različitih jezika … 🙂
