ŠIVANJE ILI KAKO JE POČELA JEDNA DIVNA LJUBAVNA PRIČA

Za sve one koji očekuju ljubavnu priču u kojoj smo akteri ja i naočit crni visoki stranac, odmah na početku spoiler- nema naočitog crnokosog visokog stranca. Ovo je priča o jednoj sasvim drukčijoj ljubavi. Ljubavi prema šivanju.

šivačica

Kako je sve počelo? Moj prvi susret sa šivanjem bio je još u srednjoj školi.  U drugom razredu srednje škole dobila sam dvoje rabljenih traperica. Carrera. Bile su već tad jaaaaaaaaako stare. I poprilično iznošene, što će ubrzati moje upoznavanje s gospođom Slavicom Bagat- mojom šivaćom mašinom, vjernom pratiteljicom kroz život. Traperice su bile mrak! Super su mi stajale, bolje nego većina traperica koje sam si u dotadašnjem životu kupila. No, ubrzo su se počele raspadati. Stidljivo, prvo poderotina na jednom koljenu, pa na drugom, pa na guzi, pa ponovno na koljenu… i tako unedogled. Svaki vikend, mjesecima, dakle, puuuuuuno vikenda, moja mama i ja bi vadile mašinu  i onda bih ja prvo sa strane  rasparala nogavicu, a mama sjela za mašinu i umetnuvši komadiće trapera, pokrpala poderotine nastale tog tjedna i ponovno zašila nogavicu. Nakon nekog vremena mama je, što zato što joj se više nije dalo, što zato što joj je bilo neugodno što hodam u takvim hlačama, rekla da ih ona više ne želi krpati. I, to je početak Slavičinog i mog druženja i ljubavne priče koja traje još i danas.

Silom prilika, upotreba šivaće mašine koja mi se dotad činila jednako kompliciranom kao primjerice, razbijanje atoma, postala je igra. I tako sam počela krpati traperice, a nakon toga počela i „zapravo“ šivati. Moj prvi projekt  bili su ruksaci-vreće. Okruglog dna, u obliku valjka, ruksak se “zatvarao” zatezanjem tregera koji su bili provučeni kroz gornji rub, tj. otvor ruksaka. Za sve vas koji tražite jednostavan prvi projekt, preporučam takav ruksak.

Imala sam ih minimalno 20 takvih ruksaka, da ne spominjem koliko sam ih napravila za poklon. “Mic po mic”, počela sam izrađivati i druge predmete; majicu, suknju, haljinu… polako sam počela šivati i po krojevima iz Burde i u roku nekih 3-4 godine, gotovo sva moja odjeća bila je mojih ruku djelo. Zbilja. I traperice, i sakoi, i haljine i košulje… kužite što želim reći.

Ono što je ubrzalo moje učenje šivanja, osim prirodno urođene potrebe za tom vrstom izražavanja i ljubavi prema odjeći, bila je ograničena ponuda odjeće u hrvatskim dućanima, a i ne baš blistava financijska situacija moje obitelji.

I tako sam polako, učeći metodom pokušaja i pogrešaka, sama, uz Burdu i slikovna uputstva, počela šivati sve kompliciranije odjevne predmete. Iz današnje perspektive gledano, mnoge stvari sam mogla naučiti na puno brži i jednostavniji način.

U nekom od idućih postova reći ću vam kako da vaš početak bude jednostavniji, a za do tada…

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *