Ovo je trebao biti post o grungeu. Grungeu, koji za mene, kao što za neke druge ljude neke druge stvari, predstavlja nostalgiju za nečim što u trenutku kad je bilo popularno, nismo pretjerano voljeli, a sad nam srce zatitra na spomen ili pojavu tog nečeg. Ja sam bila više sam bila u punk điru i jedino što sam od grunge mode objeručke prihvatila, bile su dugačke haljine koje su se kopčale cijelom dužinom, obavezno nošene na glomaznu obuću; marte ili vojničke čizme. Inspiracija za ovaj projekt nije krenula od grungea, ali finalni produkt me poprilično podsjetio na te godine čija je glazbena kulisa bile sastavljena od pjesama Pearl Jama, Soundgardena i Nirvane.
No, ono o čemu danas želim pisati je kampanja Nisi sama-ideš s nama! Nedavno, vidjevši obavijest u statusu jedne fb prijateljice da se pozivaju volonteri na radionicu izrade nakita i vidjevši da mi termin odgovara, odmah sam se prijavila.
Moja mama je imala karcinom gušterače. Vrijeme mamine bolesti nije bilo nimalo lako, ali osim gorkog okusa u ustima, svakodnevne tjeskobe, te tuge koja neće nikada u potpunosti iščeznuti, tog vremena se sjećam i po nekim pozitivnim stvarima. Iako sam to već znala, u tom vremenu neprestane borbe, uvjerila sam se da smo moje sestre i ja doista moćna gomilica, da je potpora koju bolesnica ima, jednako važna kao i samo liječenje, te da “šalji dalje” postoji i u stvarnom životu, ne samo u filmu. U to vrijeme, osim bliskih osoba, jako su nam pomogle i neke osobe koje su se pojavile u našim životima i, koje su, baš poput mene, vjerovale u princip “šalji dalje” i ravnotežu u svemiru.
Ono što me je to, nimalo ugodno, iskustvo naučilo, jest da se trebamo brinuti o sebi; kako o tijelu, tako i o duhu; posložiti prioritete, selektirati obaveze i izbaciti one nepotrebne. Ono što u takvim trenucima vidiš, jest tko su ti pravi prijatelji i na koga se doista možeš osloniti od osoba koje te okružuju.
Pokušavajući se držati plana i koristiti tkanine i odjevne predmete namijenjene reciklaži koje imam kod kuće, te na krilima uspjeha haljine koju sam sašila od divov(sk)e košulje, krenula sam u još jednu reciklažu. Ovaj put, košulje nisu bile toliko divovske; jedna je ženska i baš mi je taman, a druge dvije su muške. Imala sam još jednu košulju u pričuvi, ali na kraju sam se ipak odlučila za nešto drugo.
Crnu košulju sam odrezala u predjelu struka, a ostale dvije košulje rasparala po šavovima i spojila u veće komade. Donji dio haljine sam iskrojila po kroju podsuknje haljine broj 109 iz Burde za siječanj 2010. godine.
Taj kroj mi se jako sviđa i već sam, s nekim preinakama, po njemu sašila nekoliko haljina. Gornji dio možete šivati sa i bez rukava, maknuti kragnu ovratnik i povećati izrez, izbjeći faldice nabore, dodati volane… Donji se sastoji od prednjeg s više faldi nabora, stražnjeg dijela s dva velika nabora i podsuknje koja je krojena kao kruga. Dakle, s jednim krojem imate jako puno mogućnosti. Odlučila sam iskoristiti kopčanje- doduše samo kao dekorativni detalj. Kako je gornji dio haljine načinjen od ženske košulje, a donji od muških, kopčanje ima samo estetsku ulogu; morala sam sa strane dodati ciferšlus zatvarač kako bih je mogla odjenuti bez drame. Rezuckajući, pa ponovno spajajući, shvatila da sam se poprilično preračunala, pa sam u jednadžbu morala uključiti komad popelina koji mi je ostao od nekog od prošlih projekata. Nekako sam sve radila stihijski(zlobnici bi rekli: dakle, uobičajeno 🙂 ) pa sam tako, umjesto na lijevu stranu haljine, zatvarač stavila na desnu.
I tako, nakon poprilično utrošenih sati, par egzistencijalnih kriza, nova dnevna haljina je tu.
Umjesto bedža neke od grunge grupa, ja na svojoj haljinu imam bedž kampanje “Nisi sama-ideš s nama!”. Kampanju možete podržati kupujući komad nakita ili neki od ukrasa na štandu koji će biti 13., 14. i 15. travnja na uglu Cvjetnog trga i Bogovićeve ili donirajući novac ovdje: https://www.indiegogo.com/projects/nisi-sama-ides-s-nama#/
Jer doista, u tom, jako teškom iskustvu, nijedna od nas ne bi trebala biti sama!