Upravo sam shvatila da dva mjeseca nisam ništa objavila! A, jasno vam je, to znači da nisam ništa ni sašila… Za razliku od nekoliko zadnjih projekata u kojima sam reciklirala već postojeće odjevne predmete, ovaj će biti nešto sasvim drukčije! Ni traga reciklaži! Ne samo da sam sašila haljinu, nego sam i obojala tkaninu od koje je načinjena, i izvezla detalj na prednjici.
No, krenimo ispočetka. Iako nije reciklaža, današnji post je ipak u skladu s mojom davno donešenom odlukom da ću iskorištavati tkanine koje već posjedujem. Naoko hvalevrijedna ideja, no neke od tkanina više mi i nisu baš srcu drage. Ovo je bila jedna od njih.
Te, neke, “ni vrit, ni mimo” nijanse zelene boje, nimalo mi nije komplimentirala puti, pa sam je odlučila obojati. O detaljima kako, možda napišem zaseban post. Možda. 🙂 Odlučila sam je bojiti shibori tehnikom koja podrazumijeva slaganje tkanine na određeni način kako bismo dobili željeni uzorak. Ja sam svoju tkaninu slagala poput lepeze, a onda ju zamotala kao Uskršnju šunkicu. Tamnije je boje jer je mokra.
Nakon što sam je kuhala u loncu s bojom, pustila da se ohladi i dobro isprala, osušena tkanina je izgledala ovako:
Nadala sam se intenzivnijoj, toplijoj nijansi ljubičaste boje, ali i ovako je dobro: sve je bolje od one nijanse s početka.
Odlučila sam raditi po kroju iz La mia boutiquea, istom po kojem sam radila cvjetnu Bubimiru, haljinu iz ovog posta.
Kroj je iz talijanskog časopisa La mia boutique , broj od lipnja 2017.g.
Relativno je jednostavan jer se sastoji od prednjeg i stražnjeg gornjeg dijela, a donji dio je cijeli iz jednog dijela. Kao i obično, originalan kroj sam produžila kako bi moja haljina bila neke midi dužine. Nakon što sam iskrojila i spojila sve dijelove, odlučila sam na gornji prednji dio haljine našiti aplikaciju u obliku lista monstere i prošiti ga fluorescentno žutim koncem.
Otvore oko rukava i vrata obrubila sam kosom trakom i potom ručno prošila istim koncem kojim sam prošivala list.
Porub haljine sam namjeravala prošiti ručno, ali onda sam se sjetila poklona koji sam dobila već davno i nikako da ga upotrijebim. To je ljepljiva traka za porube. Hvala K.! 😎
Divota! Zapeglala sam rub na debljinu od 3 cm, umetnula traku, još jednom dobro zapeglala i sjedne i s druge strane i uštedjela cca pola sata.
Ostao mi je još komadić tkanine, taman toliko koliko mi treba za pojas. Širina pojasa je 5 cm, dužina nekih 140 cm, ako ne računamo kićanke koje sam izradila od konca kojim sam prošivala list i prišila na krajeve pojasa.
A evo i cijele haljine:
I što kažete? Meni izgleda kao haljina za neku nimfu koja po cijele dane plahuta po šumi, grli drveće i tu i tamo se okupa u jezeru na rubu šume. 🙂
A s obzirom na to koliko sam truda uložila, mislim da sam se iskupila za ovako dugačku pauzu. Jesam li? 🙂
Razmišljam da sašijem još koju haljinu po tom kroju. Ali dok ja razmišljam, a vi zamišljate kako u svojoj novoj haljini plahutam po šumi, uživajte u ovoj predivnoj skladbi:
Plahut, plahut, do idućeg posta! 🙂
Odlična je haljina! Svaka čast na aplikaciji!
Hvala! 😊
Ipak je neka vrsta reciklaze – prepravila si mateirjal koji ti se nije svidjao :). Super je ispala sara na tkanini. Ja se nesto dumam da prefarbam neki materijal, i mozda si me ohrabrila da to i uradim.
Haljina je bas slatka, a zanimljivo je sto si koristila dve japanske tehnike za farbanje i vez (sashiko vez).
Hvala, ja sam isto baš nekako zadovoljna.😊Naravno da trebaš bojati, koliko god to zahtijevalo truda i u toku procesa bojenja, a i nakon.😉 A sashiko i ja smo stara prijatelja dva; jako mi se sviđa-iako sam dosad vezla samo slobodnim stilom, planiram i neke ozbiljnije uzorke.😊