Prokrastinacija? Gdje je ta zemlja? Nažalost, u svima nama pomalo. Seljaka se, kao one neke zemlje u nekim fantasy romanima. Da doista postoji, imam osjećaj da bih ja bila vrhovna vladarica ili barem, prva ministrica, kraljičina savjetnica- jer, savjetnici vladara moraju dobro vladati materijom, zar ne?;-) A ako bi me zbog političke nepodobnosti preskočili i dali nekom drugom te poziciju, bila bih zaslužna građanka. Jaaaaaako zaslužna. To mi nikako ne bi mogli osporiti.
Da postoji sportska disciplina, recimo, odgađanje s ramena, ja bih već imala par olimpijskih zlata oko vrata(hihi, zlata oko vrata) i sportsku mirovinu ili što već zaslužni sportaši dobivaju. Ali, ne postoji. Barem ne kao sportska disciplina. Više kao olujni olovno sivi oblak koji mi zlosutno čubi nad glavom, a ja, umjesto da ispalim rakete za tuču i preduhitrim moguće posljedice, čekam, i uzgajam čireve na želucu.
Ok, ako ćemo iskreno, nikad mi nije pala tuča na glavu. Uvijek nekako, pa makar u zadnji čas, preplavi me osjećaj odgovornosti(čitaj: krivnje) i obavim sve na vrijeme( i “5 do 12” je na vrijeme) i zaboravim na odgađajnu mučninu. Do idućeg puta.
Što ću, takva sam… Kao patchwork načinjen od krajnosti…
Najbolje mi je kad ljudi uvjereni u svoju posebnost, tvrde “ja ti najbolje funkcioniram pod stresom”. Ma, da?! 
Da, ti, i svi ostali ljudi na ovom svijetu najbolje funkcioniraju pod stresom jer se probudi nagon za preživljavanjem. No, isto tako, stvari koje dovršavamo pod stresom, možda dovoljno dobre, bile bi još bolje da smo ih napravili na vrijeme, ili, prije vremena?!
Kao što već rekoh, sklona krajnostima, ponekad, kad mi Muza sjedne na rame, obavim neke stvari unaprijed. O, kojeg li divnog osjećaja! Recimo, nabavljanje božićnih poklona. Namjerno pišem nabavljanje, jer kao zaljubljenici u šivanje i pod pritiskom dragih osoba koje bi radije da im nešto sašijete no kupite, možda se kao i ja odlučite na izradu božićnih poklona. Kad se izorganiziram na vrijeme(čitaj mjesec do dva ranije), osjećaj sreće koji me svaki put preplavi dok bezbrižno hodam ulicom, uživajući u lampicama i božićnim ukrasima, gledajući ljude koji mahnitaju natovareni vrećicama s izrazom panike na licu, i ne proganjana mišlju što ću napraviti/ kupiti svojim bližnjima, ne može se opisati riječima. Znate na što mislim? Ne znate? Morat ćete mi vjerovati na riječ, to je doista divan osjećaj. Probajte. Ovo je samo jedan primjer, ali može se primijeniti na bilo što.
Prokrastinitis je jako čest kod svih uradi sam disciplina, pa tako i šivanja. Pogotovo se voli javiti u završnoj fazi projekta, ono, kad je projekt već gotov i samo još trebaš porubiti haljinu ili samo još trebaš prišiti gumbe… i evo ga! Samo te gleda pasivno agresivnim pogledom nabijajući ti osjećaj krivnje, a ti si ne možeš pomoći. Gledaš i ti njega i da se pogledom mogu prišiti gumbi, već bi ponosno koračala u novoj košulji, ali, ne mogu. Pa ti i dalje koračaš u nekoj drugoj odjeći, a samo te gleda predbacujući ti… A onda nakon pola godine zaključiš da taj komad odjeće više niti nema smisla dovršavati, jer ti više “i nije baš nešto”.
Vratimo se onom osjećaju potpune sreće koji osjetiš kad stvari napraviš prije vremena ili na vrijeme. I to je zapravo najbolji lijek protiv te ne osobito opasne, ali neugodne, dosadne u rangu sa svrabom, bolesti, prokrastinitisa. Lijek je prisjećanje na predivan osjećaj kad stvari napraviš na vrijeme, ili još bolje, prije vremena. Ako možeš, napravi što možeš prije vremena jer što više odgađaš, sve je teže. Vjeruj potencijalnoj kraljici/prvoj savjetnici/zaslužnoj građanki zemlje Prokrastinacije…
A sad, idem dovršiti projekt koji odgađam… hm, već mjesecima…