Već godinama pratim sadržaje vezane uz održivu modu, čiji je veliki dio ponovna upotreba ili prenamjena već postojećih odjevnih predmeta. Osim toga, vjerujem da oštećene odjevne predmete, ukoliko su kvalitetni, treba zakrpati ili možda redizajnirati i produljiti im život. ALI… Ali, meni je osim održivosti bitna i estetika. Ponekad mi među ponuđenim sadržajima na instagramu dođu fotografije ljudi koji su daleko ekstremniji u svojim nastojanjima da iskoriste neki odjevni predmet. I onda vidite sliku gaća, koje su nekad davno bile crne, a sad su neke umjereno sive boje koje je ponosni vlasnik/ica, zakrpao po 15-ti put. Ili tajice, već u potpunosti stanjene, na šavovima između nogu s više rupa nego tkanine, a vlasnik/ica pita internetsko sijelo kako da ih pokrpa. Čak i ako niste izuzetno vizualni tipovi, jasno vam je o čemu govorim. Ja tu povlačim crtu. Kao i velika većina internetskog sijela, pa su u takvim ekstremnim slučajevima savjeti najčešće: “riješi ih se”, “briši prašinu”, etc.
E, pa slično je i s majicom iz današnje priče. Ovo na fotografiji je majica koju sam napravila prije cca 10-12 g.
Nastala je tako što sam haljinu iz “Nade Dimić” nastalu 80-ih, kupljenu na Hreliću, skratila i proširila vratni izrez.
Dakle, nije izgledala ovako. Osim što je imala render na dnu i oko vrata, onako, kao poludolčevita, tad, nekad davno, bila je crne boje s leopard printom u boji starog zlata.
Ovo je blijeda kopija, u doslovnom smislu riječi. 😀
Ovaj donji tkanine, ipak nešto intenzivnije boje, bio je ispod aplikacije, pa je nešto bolje sačuvan.
Aplikacija psa je bila dio ogromne jakne načinjene od debelog crnog lana na kojoj je nasumce bilo prišiveno desetak različitih aplikacija; ovaj pas, palma, purica, jagoda… i još štošta čega se ne mogu sjetiti. Dakle, jaknu sam kupila s namjerom da je prenamjenim.
I tako je i bilo. Psa sam izrezala, prišila na redizajniranu nekad haljinu, sada majicu, dodala malo šljokica, ukrasila fluorescentno zelenim koncem i… bila oduševljena! Ne samo ja. Gdje god bi se pojavila, svi su željeli istu takvu majicu. Među svima bila je i moja sestra koja ju je odmah bezecirala.I, iako sam ja tu majicu dosta često nosila, u nekom trenutku sam se zasitila i, s obzirom na to da mi je bila draga i na trud koji sam uložila, a i još uvijek je izgledala besprijekorno, odlučila sam je dati sestri. I od tog trenutka komplimente za majicu je dobivala moja sestra, koja ju je nosila još češće no ja. Eh, ali, ništa nije vječno. Kad nešto toliko dugo i toliko često nosite, onda se pohaba i dođe vrijeme da se oprostite od toga. Bar ja tako radim. Moja sestra ne. Doslovce smo se zadnje dvije godine natezale; svaki put kad bih ju vidjela u toj, sad već tužnoj krpi za prašinu, sugerirala bih da je vrijeme da se oprosti s njom. Moja nastojanja su bila bezuspješna, sve do prije pola godine nije priznala da je majica dala svoje. No, ne i pas. Pristaje riješiti se majice ako joj psa prišijem na neku drugu. Ok, daj što daš! 🙂
Psa sam izrezala, majicu spremila u vrećicu sa ostalim stvarima za reciklažu koje ću odnijeti na reciklažu u Humanu Novu.
Nakon duge potrage za odgovarajućom zamjenskom majicom- ne smije biti prezatvorena, ne smije biti predebela, a opet dovoljno debela da podnese težinu aplikacije, po mogućnosti neke neboje- na kraju balade smo je našle- u mom ormaru. Kupljena u nekom second hand shopu, iako sam je još uvijek nosila, složile smo se da je idealna zamjena prethodnici.
Nakon što sam prišila psa, ja ne bih bila ja, da još nisam malo “prčkala”.
Oko oka sam izvezla detalj fluorescentno zelenim, a na kragni ružičastim koncem.
I, to je to… Majica je spremna za idućih barem 5 godina nošenja! !
