“Vrijeme brzo prolazi kad se dobro zabavljaš!”. I tako, u dobroj zabavi prošlo je više od tri mjeseca od mog posljednjeg posta na blogu. Ne mogu reći da ama baš ništa nisam šivala, no kad bi mi god pao na pamet konkretniji projekt, zaključila bih da mi ormari “pucaju po šavovima” i da imam dovoljno mnoštvo odjeće koju volim i koja mi pristaje. I, da mi ništa novo ne treba!
Disclaimer: Ovu količinu razuma još uvijek nisam uspjela primijeniti kad se radi o cipelama.
Jedan dan odlučila sam složiti Burde po godištima, i usput ih listajući, naišla na broj iz kolovoza 2000.g.
Taj svezak mi je jako drag i jednom davno, prije dva desetljeća sašila sam čak dvije suknje i haljinu po krojevima u njemu. Kroja za suknju 109/110 znala sam se sjetiti tijekom godina, redovito kad bih tražila kroj za nešto drugo, ali nikako da dođe na red.
“Prsti me svrbe”, pa sam odlučila testirati je li kroj preživio test vremena i sašiti suknju od plavog recikliranog trapera.
Jel’ mi treba nova suknja? Ne, ali mi treba veselje koje mi pruža proces stvaranja!
Kroj je doista vrlo jednostavan i čak ima i slikovne “step by step” upute. Idealan za početnike! No, ja ne bih bila ja, da si ne zadam dodatnog posla! Kako sam odlučila šivati suknju od starih traperica, odlučila sam iskoristiti komadiće tkanine s donjeg ruba traperica. Mnogo njih.
Još više nego što ih vidite na fotografiji! Barem duplo!
Kako su neki komadići toliko oštećeni da postoji velika mogućnost da će se raspasti, odlučila sam ih našivati na laganu pamučnu tkaninu. Tirkizne boje.
Totalno praktično. Not.
Tehnika je svojevrsni, modernizirani “boro”, japanska tehnika vidljivog krpanja dodavanjem komadića tkanine na već postojeću, oštećenu, tkaninu.Nakon što sam satima prilično dugo kombinirala raspored komadića na podlozi, pričvrstila sam ih špenadlama pribadačama i uz puno nehotičnog samoozlijeđivanja, prišila.
Pogled na konačni raspored krpica, baš kao Prousta madeleine kolačić, odveo me skoro dva i pol desetljeća u prošlost. Naime, struktura nastale tkanine podsjetila me na traperice koje sam nosila na početku srednje škole; koljena i tur guzica stražnjica izgledali su baš ovako nekako-bezbroj zakrpa koje su sve zajedno držale tkaninu hlača da se potpuno ne raspadne. Zahvaljujući tim poluraspadnutim trapericama i majčinom rezolutnom odbijanju da vikend za vikendom krpa traperice prema kojima je osjećala istu količinu prijezira, koliko ja ljubavi, naučila sam koristiti šivaću mašinu. Ostalo je povijest!
No, vratimo se traper suknji. Sastavivši je, na prvu mi se učinila… ono, bezveznjikavo. Kao, nije baš nešto…
No, nakon što sam je dovršila i obukla uz cipele i košulju, zaljubila sam se u nju!
Baš je nekako cool!
Nosila sam je i uz tenisice.
Iako sam se i u jednoj i u drugoj kombinaciji odlično osjećam, sklonija sam kombinaciji s petama i nekim finijim gornjim dijelom!
I tako, uz ovu cool suknju, mislim da će odlično pristajati ova pjesma! Do idućeg čitanja!
Meni je predivna, toliko da mi fale riječi! Čitaj između redova! Za sebe bih izabrala verziju s tenisicama, tebi bolje stoji na pete!
Hvala ti! <3 Ja isto mislim da ću je više nositi u kombinacij s petama. 🙂