PLASTIČNA SUKNJA ILI SUKNJA ZA KIŠU 2

Dakle, bila sam svjesna da zabušavam, ali baš ovoliko…

Zadnji, “ozbiljan” pojekt je bio limeta shibori haljina. Krajem kolovoza. Kažu da vrijeme brzo prolazi kad se dobro zabavljaš. Sudeći po tome koliko su mi brzo prošla ova tri mjeseca, zaključujem da sam prava Party Animal. 😀 Nije da nisam ama baš ništa radila; malo sam šivala maske, pisala priče, crtala(ok, točniji termin bi bio “bilježila”) kreacije kojih mi je puna glava. No, nekako, kao u nekoj hibernaciji, začinjenoj dnevno-političkim prilikama, to je bio moj maksimum; tek mali ventili kojima bih tu i tamo otpustila kretivnu gužvu u glavi. Ne znam bi li se to nastavilo tim tempom da u prebiranju po ormaru nisam naišla na ovaj mantil kišni ogrtač. Kupljen davno, za par kuna, s namjerom da ga pretvorim u nešto drugo-tada sam mislila parku- strpljivo je dočekao svojih 5 minuta. Prije nekog vremena odlučila sam da ću pokušati smanjiti zalihe sirovina koje već posjedujem. Ovaj projekt je u skladu s tim, iako bi mogao ići i u kategoriju stvari koje šijem iz obijesti, tako da je to win-win, riješit ću se jednog mantila, sašiti nešto novo i održati image Dive! 😀


Poprilično velik i od plastične “tkanine” zmijskog uzorka, zaključila sam da bi ovaj kišni mantil ogrtač bio dobra suknja. Odlučila sam se na kroj koji sam iskoristila već milijun puta; model br za veljaču 2005. g. .

Naime, prethodna zmijska suknja koju sam napravila po tom kroju mi je go to odjevni predmet, jako je često nosim i uvijek kad ne znam što bih odjenula.

Navalu euforije nakratko je zaustavilo sjećanje na njezino šivanje s kojim sam se zbog specifičnosti tkanine doista namučila, a ova tkanina, čitaj: plastika, mi se činila još problematičnija. Bolje spriječiti, nego liječiti, pa sam, prije no što sam krenula u ovu avanturu, isprobala šivanje na jednom komadiću i, voila!, išlo je, rekli bismo, “k’o po putru”! Ali bolje. 😀

Prvo sam rasparala cijeli mantil. Parajući sam ustanovila da su rubovi mantila iskrzani, a i mjesta gdje su bili prišiveni gumbi, pa da dio tkanine neće biti upotrebljiv. Ono što nekako uvijek zaboravim, jest da moj omiljeni model suknje, iako jednostavan za izradu i laskav za figuru, zahtijeva puuuuuno tkanine. Pa sam, po starom dobrom običaju, spajala ostatke ostataka ne bih li nekako namaknula dovoljno tkanine za suknju. Objektivno, ovo je suknja čiji se vanjski dio sastoji od 4 dijela, a u ovoj mojoj verziji, od 13.

Naime, girtl pojas mantila sam oparala i umetnula u sredinu između dva dijela prednjice. Na vanjskim donjim dijelovima šosa suknje su rukavi- prerezani po dužini. Gornji dio suknje sam također krojila iz dva dijela, točnije, četiri. Sve šavove sam, dodatno, prošila ukrasnim bodom.

Jedan od detalja koji me oduševio, su džepovi na mantilu koje sam odlučila iskoristiti kao sastavni dio suknje. Iako sam se trudila precizno izmjeriti gdje bi se trebali nalaziti džepovi, malo sam fulala pogriješila s procjenom- mrvu su prenisko. Ali, svejedno funkcionalni.

Podstavu sam improvizirala od ostataka neka dva prošla projekta, pa je jedan dio zelene, drugi crne boje.

I, evo je! Metamorfoza je gotova!

Ima tu neku, totalno 70ies vibru.

I, za kraj, mogla bih vam staviti neku božićnu pjesmu, ali nekako se nadam da ako stavim nešto ne-božićno, da ću možda još nešto sašiti u prosincu. #wishfullthinking 😀

A, i kao što već rekoh, suknja me asocira na 70-e.

Do slijedećeg, nadam se, skorog čitanja!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *